LGBTIQ

Već sedam godina u Hrvatskoj se organizira kulturno-zabavna i politička manifestacija “GAY PRIDE” kojom LGTBIQ zajednica, odnosno lezbijke, gejevi, biseksualne, transrodne, interseksualne i queer osobe želele upozoriti na diskriminaciju i kršenje ljudskih prava seksualnih i rodnih manjina te senzibilizirati javnost na prihvaćanje različitosti.

Premda miroljubljiva karaktera, prva Povorka ponosa, održana 2002. godine u Zagrebu, obilježena je nasilnima ispadima - na skup je bačen suzavac, poslije manifestacije ozlijeđene su i maltretirane 32 osobe. Većina izgrednika je uhićena, no nitko nije procesuiran ili kažnjen, iako je cijelo događanje snimljeno kamerama.

Osjećaj zajedništva
Gledajući unatrag, moglo bi se reći da je danas situacija ipak drukčija. Naime, ovogodišnji Zagreb Pride koji je, prema procjenama organizatora, okupio petstotinjak, odnosno dosad najviše sudionika, protekao je u puno pozitivnijem ozračju.

Znači li to da se “klima” u hrvatskom društvu mijenja ili pak policija efikasnije obavlja svoj posao protekcije, što danas predstavlja “Gay Pride”, te odgovore na druga pitanja koja se nameću kada je riječ o aktvizmu LGTBIQ zajednice pokušali smo doznati u razgovoru s članovima organizacijskog odbora Zagreb Pridea Frankom Dotom, Marinom Matešić i Sarom Ercegović.

Kao što su poručili na Cvjetnom trgu, njima, kao i njihovim prijateljima LGTBIQ zajednice, dosta je šutnje, skrivanja i ormara. Dosta im je, kažu, homofobije, transfobije, bifobije, diskriminacije, nasilja, izolacije i nevidljivosti.

- Osobe koje pripadaju LGTBIQ zajednici razvile su osjećaj pripadnosti i zajedništa, svjesne su da njihov identitet nije stvar privatnosti, a upravo zahvaljujući politizaciji identiteta LGTBIQ pokret je snažniji u odnosu na same početke, čemu najbolje svjedoči to što su nekad na Zagreb Prideu najbrojniji bili aktivisti civilnog sektora, dok je danas prisutnost LGTBIQ osoba dominantna. - kaže Franko koji dolazi na Pride još od 2002. godine.

Prema njegovu mišljenju, mjera u kojoj hrvatsko društvo prihvaća LGTBIQ osobe također je veća, premda snažnija vidljivost LGTBIQ osoba još uvijek kod nekih provocira nasilje.

- Što smo mi odlučniji i spremniji javno govoriti o svojim pravima i zahtijevati ravnopravnost, više se razdražuju ekstremno nasilne skupine. To je tužno, ali nije neočekivano: u povijesti Gay Pridea uvijek je bilo nasilnih izgreda. Međutim, suradnja s policijom je bolja, oni su ovog puta primjereno osigurali skup.

Onemogućili su da nakon Pridea gradom zavladaju bande, što je prijašnjih godina bio najveći problem - veli Franko napominjući kako je vrijeme da javnost shvati kako Pride, kao manifestacija donosi dobrobit za cijelu Hrvatsku i njene građane.

Zauzimajući se za svoja prava, LGTBIQ-ovci, tvrdi Franko, mijenjaju društvo čineći ga raznolikijim, demokratičnijim i otvorenijim. Tako očito misle i pojedine političke stranke državnog vrha, kao što su SDP, HNS, SDSS i HSLS koje su, uz Jeanine Hennis-Plasschaert, zastupnicu u Europskom parlamentu te Ulrike Lunacek, supredsjednicu Europske zelene stranke, podržale manifestaciju.

Franko Dota, Marina Matešić i Sara Ercegović / Nina ĐURĐEVIĆ / CROPIX

Političko odobravanje
Političko odobravanje uspio je dobiti i novi Zakon o suzbijanju diskriminacije koji je Crkva, kao i HSS-ova saborska zastupnica Mirjana Petir, pokušala osporiti tvrdeći kako takav zakon nije provediv, a u osnovi bojeći se da bi njegovim usvajanjem seksualne i rodne manjine mogle “pomahnitati” u svojim zahtjevima i na taj način narušiti tradicionalne vrijednosti čuvane Ustavom.

- Ako se Vlada poziva na europske standarde, onda ne može zanemariti pravo na ravnopravnost kao jedan od temelja demokracije i ljudskih sloboda. Zakon o suzbijanju diskriminacije je solidan i ne čini ništa drugo nego sažima dosadašnje antidiskriminacijske zakone.

To je krovni zakon, a određeni klerikalni krugovi izmanipulirali su javnost tvrdeći da ima veze s istospolnim brakovima. Dota poručuje kako je osim novog zakona potrebno uvesti kvalitetan odgoj u školama te nacionalni program suzbijanja homofobije kao i aktivno suzbijanje uličnog nasilja.

Prava LGTBIQ osoba su, smatra, samo manjim dijelom ostvarena, zakonska regulativa je osrednja, a najveći je problem implementacija zakona te izostanak pravne zaštite LGTBIQ osoba u trenutku kada prijave diskriminaciju ili nasilje. Prema statističkim procjenama u Hrvatskoj je 300 tisuća LGTBIQ osoba, a ako se tome pribroje i njihove obitelji, problemi koje imaju odnose se na gotovo milijun ljudi.

U razbijanju predrasuda i stereotipa veliku ulogu imaju mediji, no pokazalo se, slažu se Franko, Marina i Sara, da dosadašnjim načinom izvještavanja o temama vezanim uz LGTBIQ osobe, više odmažu nego pomažu. Senzacionalistički i populistički pristup je, tvrde, općenito pitanje funkcioniranja medija u Hrvatskoj, a tretiranje dokraja neravnopravnih skupina kroz stereotipe znači podgrijavanje i utvrđivanje tih istih sterotipa koji generiraju homofobiju i nasilno ponašanje.

- Prošle godine mediji su bili ti koji su voajeristički prenosili kako prepoznati tko je gej, vrijeme njihova dolaska, gdje ih se može vidjeti, ispitivali su granice između gejeva i ljudoždera te potajno iščekivli kakvo dobro batinanje.

Ove sam godine sasvim neočekivano nakon Pride pročitala nekoliko sjajnih kolumna koje su, na moje iznenađenje, za našu medijsku scenu ponudile radikalno obratan pristup Zg Prideu i seksualnosti kao političkoj temi uopće. Ljeto će pokazati hoće li se to pozitivno odraziti na praćenje vanzemaljaca koji dođu na Palmižanu ili Kašjune - komentirala je Marina.

Homo/bi/transfobija
- Medijima je najčešće prioritet spektakl, bizarnost, a u tome se može posve iskriviti poruka koja je primarno trebala biti poslana. Tako se priča o Zg Prideu uspije pretvoriti u priču o raskolu LGBTIQ udruga ili u priču konačnoj o pomirbi “pedera i skinsa”. Smiješno. Neki sustavno potiču homo/bi/transfobiju, kod nekih se radi o nesmotrenosti, no u svakom slučaju često odmažu - zaključila je i Sara.

Izvor: slobodnadalmacija.hr