Homoseksualnost se definira kao emocionalna, seksualna, fizička, romantična, duhovna sklonost i privlačnost prema osobama istog spola. Drugim riječima, poticaji na koje osoba erotski odgovara dolaze od osoba istog spola. Ženska homoseksualnost poznata je još i pod nazivom lezbijstvo.

Seksualna orijentacija je jedna od komponenti identiteta osobe a odnosi se na emocionalnu, seksualnu, romantičnu privlačnost prema drugoj osobi. Kod većine ljudi seksualna orijentacija se formira u vrlo ranoj životnoj dobi i pojavljuje se bez postojanja bilo kakvog prethodnog seksualnog iskustva. Seksualna orijentacija dio je seksualnog identiteta osobe i razlikuje se od seksualnog ponašanja zato što se odnosi na osjećaje i koncept sebstva. Osobe mogu, ali i ne moraju, izražavati vlastitu seksualnu orijentaciju u svom seksualnom ponašanju.

Brojne su teorije koje nastoje objasniti uzroke seksualne orijentacije ali većina ih se slaže u tome da je seksualna orijentacija najvjerojatnije rezultat interakcije različitih faktora (kognitivnih, bioloških, faktora okoline, itd.). Neke osobe se mogu identificirati kao homoseksualne bez ikakvog prethodnog seksualnog iskustva dok se druge osobe koje su imale seksualno iskustvo s osobom istog spola ne moraju smatrati homoseksualcima / lezbijkama. Izbor postoji samo u domeni seksualnog ponašanja gdje možemo odabrati da li ćemo se (ili ne) ponašati u skladu sa vlastitom seksualnom orijentacijom.

Ako seksualnu orijentaciju promatramo kroz seksualno ponašanje onda ona može poprimiti oblik kontinuuma gdje jedan kraj čini heteroseksualno ponašanje a drugi kraj homoseksualno ponašanje (npr. Kinsey-jeva skala). To bi značilo da neke osobe tokom života mogu osjećati različit stupanj privlačnosti (ili samo posjedovati fantazije ili druge psihološke reakcije koje ne moraju voditi do seksualnog kontakta) prema osobama istog/suprotnog ili oba spola pa se mogu ponašati homoseksualno, heteroseksualno i/ili biseksualno.

Uzrok (uzroci) homoseksualnosti?
Početna pitanja o uzroku homoseksualnosti vežu se uz razvoj znanstvenih disciplina. Ljudi su se kroz povijest više bavili odnosom prema homoseksualnosti, nego uzrokom. Homoseksualnost se je rjeđe tolerirala, a u pravilu je bila obilježena kao devijacija, grijeh ili bolest.
Ukoliko homoseksualnost jest bolest, logično je bilo za pretpostaviti da svaka bolest ima svoj uzrok. Ta pretpostavka 19. stoljeća, bila je glavna motivacija za traženje uzroka homoseksualnosti.

Psihoanaliza je bila prva škola mišljenja koja se je sustavnije bavila uzrocima homoseksualnosti. Sam Sigmund Freud brzo je shvatio da nema smisla govoriti o prevenciji homoseksualnosti, odnosno o “izlječenju”, ali je vjerovao kako homoseksualnost ima svoj uzrok povezan s ranim fazama života, odnosno sa traumatskim događajima u djetinjstvu. Kasniji razvoj psihoanalitičkih, ali i drugih psiholoških teorija interpretirao je homoseksualnost kao bolest koja nije urođena već je posljedica nekog poremećaja u razvoju osobe.

Metode liječenja bile su različite, ali redovno iz psihijatrijske prakse i gotovo s nikakvim rezultatima. Ukoliko nije pomogao psihoanalitički tretman pribjegavalo se i elektrošokovima. Ne smijemo zaboraviti niti čitav niz tzv. alternativnih pokušaja liječenja koja su graničila s magijom i pukim praznovjerjem. Bez obzira na sve, niti uzrok, niti lijek nisu pronađeni. 1973. godine Američko psihijatrijsko društvo uklanja homoseksualnost s liste mentalnih bolesti i rasprave o uzroku prelaze u biološko-medicinske teorije.

Istraživanja provedena na tom području pokazala su neke biološke utjecaje na seksualnu orijentaciju. Najčešće se spominju prenatalni hormonalni poremećaji (npr. zbog stresa majke u trudnoći) koji se dešavaju prilikom razvoja embrija i mogu dovesti do nekih promjena u organizaciji mozga.

1991. godine Dr. LeVay otkrio je značajnu razliku u veličini INAH3 jezgri dijela hipotalamusa. Naime, navedena jezgra kod homoseksualnih muškaraca je manja nego kod onih heteroseksualne orijentacije. To je bila prva otkrivena biološka razlika između heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, ali ona ništa ne govori o mogućem uzroku.

U isto vrijeme pojavila se i teorija o genetski predodređenoj homoseksualnosti. Preko novinskih oglasa pozivali su se homoseksualci koji imaju jednojajčanog ili dvojajčanog brata blizanca da sudjeluju u istraživanju. Željelo se ustanoviti, ukoliko je jedan od braće homoseksualac, kolika je vjerojatnost da je i drugi brat homoseksualac. Pokazalo se da je u 50% parova jednojajčanih blizanaca, od kojih je jedan brat homoseksualac, i drugi brat iste seksualne orijentacije. Postotak kod dvojajčanih blizanaca je 24%. Ovo istraživanje jednako tako naglašava kako navedene brojke nisu ključan dokaz o genetski predodređenoj homoseksualnosti budući da braća blizanci odrastaju u identičnoj sredini, pa ukoliko postoji utjecaj sredine na seksualnu orijentaciju, on je bio vrlo sličan kod oba brata i mogao je imati podjednak utjecaj na seksualnu orijentaciju svakog od njih.

Pogledom na genetsku sliku X kromosoma 1993. godine ustanovljeno je da 33 od 40 parova jednojajčanih blizanaca homoseksualaca ima specifičnu genetsku sliku, koja se razlikuje od heteroseksualnih jednojajčanih blizanaca. Po prvi puta počelo se je pričati o tzv. “gay genu” čije bi otkriće dokazalo isključivo biološki uzrok homoseksualnosti. Kasniji eksperimenti dali su drugačije rezultate tako da je potraga za “gay genom” još uvijek aktualna. Čini se da biologija doista igra važnu ulogu u određivanju seksualne orijentacije, no ne isključivu. Moguće je, također, da sve homoseksualne osobe nisu takvima postale na isti način, odnosno da je biološki mehanizam prisutan samo kod nekih. U sadašnjem trenutku, znanost još uvijek nema konačni odgovor.

Paralelno s razvojem bioloških teorija razvijale su se i društvene teorije. Jedne traže uzrok homoseksualnosti u utjecaju okoline, ali ne nužno iz najranije faze djetinjstva. Druge tzv. rodne ili queer teorije ne bave se razumijevanjem uzroka (jer vjeruju da je to pogrešno postavljeno pitanje) već ih zanima društvena percepcija i konstrukcija homoseksualnosti. One prvenstveno govore o utjecaju zadanih društvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije i o problemima prihvaćanja različitosti. Upozoravaju kako je heteroseksualno ponašanje društveno zadana norma ponašanja prema kojoj se određuje što je normalno a što nije. Pravi se razlika između spola - koji nam je biološki zadan, i roda - koji je određen općeprihvaćenim pravilima i vrijednostima koje nameće društvo. I dok je spol fiksiran rođenjem, rod je fluidna kategorija koja se može mijenjati, pa tako niti seksualni identitet nije fiksan, nego pomičan.

Odgovor na pitanje da li se ljudi rađaju ili postaju homoseksualci zasigurno ne smije imati za cilj pravovremeno sprječavanje ili “izlječenje” homoseksualnosti. No čak i danas provode se različite terapije kojima se nastoji promijeniti homoseksualna seksualna orijentacija. Velika većina homoseksualaca, kada bi mogli, nikako ne bi željeli postati heteroseksualci i obrnuto.

Koliko je danas poznato, mogući uzrok homoseksualnosti je kompleksna mješavina bioloških i društvenih utjecaja, kao što je najvjerojatnije slučaj i sa heteroseksualnošću. Svaka osoba, bilo da je homoseksualna, biseksualna ili heteroseksualna ima svoju jedinstvenu biologiju i jedinstven doživljaj svijeta oko sebe.

Adolescencija i homoseksualnost
Iako se seksualna orijentacija formira u ranoj životnoj dobi, homoseksualne osobe najčešće postaju svjesne svoje homoseksualne orijentacije u doba adolescencije. To je doba formiranja seksualnog identiteta, eksperimentiranja, a za neke i doba konfuzije oko istog tog identiteta. Za adolescente homoseksualne orijentacije, doba adolescencije znači najčešće period izolacije, zbunjenosti, straha od stigmatizacije, neuklapanje i nedostatak podrške vršnjačke skupine, obitelji, religijske zajednice.

Život u zajednici koja pretpostavlja da su svi heteroseksualne orijentacije, ne pruža pozitivne modele takvim adolescentima, već upravo suprotno, najčešće tretira homoseksualnost nevidljivom ili posjeduje izrazito negativne, neprijateljske, homofobične stavove spram homoseksualnosti. Podaci mnogih istraživanja govore da su adolescenti homoseksualne orijentacije u velikoj mjeri izloženi, za razliku od njihovih heteroseksualnih vršnjaka, osjećajima straha, krivnje, srama, usamljenosti a samim tim podložni i većem rizičnom ponašanju (pokušaji samoubojstva, konzumiranje droga i alkohola, rizično seksualno ponašanje, napuštanje vlastitih domova).

Zbog opravdanog straha od zlostavljanja, diskriminiranja i ostalih oblika nasilnog ponašanja, većina takvih adolescenata će sebe ili pokušati “promijeniti” (vjerujući da je to samo prolazna faza) ili će sakrivati vlastitu seksualnu orijentaciju, odlučujući se na socijalnu izolaciju i povlačeći se u svijet vlastitih interesa, hobija i sl. Rijetki su oni koji uspijevaju otvoreno i bez straha izražavati vlastitu homoseksualnu orijentaciju i živjeti u skladu s njom.

Veličina homoseksualne populacije
Vrlo je teško točno utvrditi veličinu homoseksualne populacije. Objektivna mjerila ne postoje zato što se muškarci i žene homoseksualne orijentacije definiraju takvima na temelju vlastitih izjava. Dakle, osobe se smatraju homoseksualnima ako se takvima identificiraju. Procjenjuje se, da se veličina homoseksualne populacije, kreće negdje između 4% do 17%.

Najnovija istraživanja govore da se radi o 1 - 4% populacije, gdje lezbijke čine znatno manji postotak (francuska studija, ANRS, iz 1992. godine, iznosi podatak o 4.1% muškaraca i 2.6% žena koji su imali barem jedno homoseksualno iskustvo u životu; zatim Diamondova studija iz 1993. govori o 5-6% muškaraca i 2-3% žena). Naravno, rezultate ovih studija ne treba uzimati kao apsolutno točne, jer su prisutni mnogi psihosocijalni faktori koji oblikuju i utječu na odgovore ispitanika/ica.